уторак, 30. април 2013.

Od škole do kuće

Čim se vreme prolepšalo, moja opsednutost fotografisanjem raznih stvari, izašla je na površinu. Čak ni u školu ne idem bez aparata. A znate šta je najbolje? Upravo to što deca, kad krenemo kući, zastaju, gledaju i  govore mi da slikam ovo i ono... Drago mi je da i oni uživaju u tome, a isto tako mi je drago to njihovo zapažanje i takav odnos prema onome što nas okružuje. 
I tako, krenemo, desetak nas u grupi i slikamo:


 pogled na žutu njivu, kako oni to već kažu, u susednom selu,


dvorišta ukrašena u duhu Vaskrsa,


ukrasno šiblje koje obavija tarabu,


 upravo otkriven neki izgubljeni grad.


 Ljude koji se vraćaju da bi uživali u svom hobiju,


 kovrdžavu vrbu,


 magnoliju, kod našeg mesta za odmor.


 Pas, kome ne znamo ime, ali nas svakog dana čeka.


 Slikamo i napuštenu vikendicu,


 procvetale šljive, koje diiiiivno mirišu,


 travu,


 naše selo, pogled sa brda, drugog mesta za odmor,


 zatim, drugo, susedno selo,


 maslačke,


 krušku, cveće...


 Kad vidimo crkvu, tu smo, blizu kuće...


 Pozdravljamo one koji uživaju u lepom danu.


 Preko puta, neko radi,

 neko gleda,

neko, opet, gleda, ali svoja posla.


 Breskva, raskošno okićena svojim lepim, roze, cvetovima.


 Narcise smo mi sadili pored puta. Da nam bude lepše.


 U dvorištu nas čeka naš komšijski pas. Kad je tu, znači da komšije nisu kod kuće,


 a kod drugih komšija,  primer pružanja moralne podrške.


 Sunce je rascvetalo ovu predivnu lalu,  


a zumbul, lepši nego ikad, miriše, miriše, miriše...


Ovom narcisu ne smeta društvo. Naprotiv, zajedno su lepši, zar ne?




Plodovi rada moje ćerke. Mesto koje ona obožava i koje joj pričinjava istinsko zadovoljstvo. Ima tu povrća i povrća. Da ne poverujete. Njena tajna je, kako kaže, u pričanju. Biljkama mora da se priča i one će da rastu...

Ima tu nešto. Sve na svetu traži ljubav... I oseća je... 

Iz tog uzajamnog davanja, nastaje nešto život i sve ono što nas održava.










 




 Smiraj dana, nebo puno boja, mesec će uskoro izaći. Zvezde, rasute iznad nas, sijaće svaka svojim sjajem, dok mi odlazimo na spavanje, jer, sutra je novi dan.



недеља, 28. април 2013.

Moje nagrade

Toliko sam bila pod utiscima sa sajma (još uvek sam), da je ova nagrada sa bloga foryoubysonaj.blogspot.com, morala da sačeka. Znam da mi Sonja neće zameriti, jer svaku nagradu preuzimam i objavljujem.
Imam toliko slika koje želim da objavim, toliko stvari koje želim da podelim sa vama, toliko tema, da zaista ne znam koliko će mi postova trebati.  Ali, da se vratim na nagradu i odgovorim na pitanja:

1. Najbolji vic- uuuu! Obožavam viceve, znam ih mnogo, ali samo mi jedan pristojan pada na pamet, a to je kad je policajac uhvatio dečaka da krade. Prišao mu je i rekao: "Mali, polazi samnom u stanicu!" a dečko ga upita: "Čiko, čiko, mogu li da odem samo čas, da kupim pljeskavicu?"
"Dobro, idi ali da se vratiš" kaže policajac.

Drugi put ista situacija. kad ga je treći put uhvatio da krade, dečko pokušava na istu foru da se izvuče, a policajac mu kaže: "E, nećeš me prevariti! Ima da stojiš tu i da čekaš, a ja idem da ti kupim pljeskavicu!".

2. Najbizarnija izjava-ima ih mnogo, najčešće ih zapazim kad u nekom emisiji reklamiraju sponzore,
3. Bicikl ili roleri - ne znam. Ne volim nešto posebno ni jedno ni drugo, ali roleri su mi draži za nijansu,
4. Trčanje ili brza šetnja - opet isto. Ni jedno ni drugo, mada, kad ja hodam, ne znam da li hodam ili je to lagano trčanje, jer uvek negde žurim,
5. Slatko ili slano - oboje, samo obrnutim redosledom,                                        
6. Biser, izjava - nemam ja bisere u smislu izjava, odgovora ili tako nešto, ali kad su u pitanju postupci ili kad odreagujem na neku situaciju, onda to bude stvarno smešno. Zbog orijentacije u prostoru, dobila sam nadimak GPS, a kako se snalazim, to znate. Ali, evo jedne situacije gde sam ja, kao i obično, ispala  blam koji hoda. Naime, otišli smo kod pedagoga radi testiranja dece pre polaska u prvi razred. Sve smo mi lepo pričali, ja odgovarala na pitanja, ali vidim da su pitanja prilično glupa, da on gleda u kompjuter sve vreme, otvara neke spiskove i ja, naravno, mislim u sebi: "Ovaj čovek nije normalan! Zašto me ne gleda u oči dok pričamo?". I, u jednom momentu pogledam ja, a meni se otkopčalo dugme na košulji!  Živi blam!
7. Crne ili smeđe cipele - crne obavezno a pored njih, gomila obuće u raznim bojama,
8. Najlepše muško ime - ĐORĐE, ANTONIJE, DIMITRIJE, JANKO
9.Brod ili avion - opet ni jedno ni drugo. Auto mi je najdraži,
10. Država u kojoj bih volela da živim je Nemačka i one gde je uvek toplo,
11. Najveći strah - RAT, definitivno.

A sad ja treba da postavim 11 pitanja i prosledim nagradu na 11 blogova. Evo pitanja:
1. Kako se osećaš u ovom momentu?
2.Omiljena boja i zašto?
3. Omiljeno književno delo,
4. Koja te ličnost inspiriše?
5. Gde ćeš putovati ovog leta?
6. Omiljena tv emisija?
7. Šta te opušta?
8. Kako vidiš sebe za 20 godina?
9. Šta te inspiriše, osim navedene ličnosti?
10. Najveća želja?
11. Šta je za tebe stil?

 Nagrade idu dalje, ali bih volela da je preuzmu oni blogeri koji su raspoloženi da odgovaraju na ova pitanja, jer sam primetila da mnogi to ne vole i to jasno kažu.

Osim ovih blog nagrada, koje dođu kao zabava i ujedno priznanje za nečiji rad i kreativnost, jer nekad nije moguće drugačije pokazati nekome da cenite to što on radi, moje nagrade su još i poznanstvo sa nekim blogerima. Nadam se da ću imati prilike, i volela bih to, da se sa svima vidim, upoznam i provedem bar jedan dan u vešem društvu.
Na sajmu sam upoznala Sandru (kototamo.blogspot.com) i njenu drugaricu Olju. Olja nije blogerka, ali je jako prijatna osoba. Kao i Sandra, naravno. Lepo smo se družile, pričale, smejale... Takođe, Kaja (kajin-blog.blogspot.com) je, sa svojim bratanicama, došla da nas vidi i upozna. Naravno da smo se lepo družile, razmenile poklone...






Kajine siluete obožavam! Ova silueta je jedna od stvari koja će krasiti sobu moje ćerke, kao i razglednice i ovaj vezeni monogram sa prethodne slike,



kao i ovo što vidite ovde, jer smo se dogovorile da na jednom zidu budu slike koje su ručno rađene, bez obzira što su stilski različite. Uklopićemo, već, jer je suština u tome da to bude posebno. I to  je nagrada! Imati takve prijatelje koje ćete toliko voleti da ćete poželeti da vam svi njihovi znaci pažnje i pokloni budu na jednom mestu koje ćete sa ponosom pokazati svima! Nagrada je i imati takvo dete koje shvata moralnu i nematerijalnu vrednost stvari.




Nagrada je kad učenici odu na Goč i tamo uče đake iz drugih škola kako se radi kviling,


 kao i kada sa istom tom decom razgledam poklon koji sam dobila od GOOD GHOST.

Nagrada za mene, jer me ta deca vole i raduju se zajedno samnom, a nagrada za Jadranku, jer su poželeli da naprave ovaj mali rokovnik na nekoj od sledećih radionica.

Do narednog posta, budite mi, znate već... Veseli, kreativni i nagradite sebe smehom! Onim glasnim, od srca, a druge nagradite kako mislite da treba.






































четвртак, 25. април 2013.

Pogled iz blizine

Konačno, da vam pokažem i moj štand i prenesem još malo dobre atmosfere. Zaista sam uživala. Koliko u radovima, hrani, razgovoru sa ljudima, toliko i u saznanju da se sve više ljudi okreće onome što je različito, unikatno, posebno, onome što dolazi iz srca. Raduje me kad vidim da se lepota traži u sebi i oko sebe. U blizini... Na korak od nas... U onome od čega mnogi beže... U onome zašta smo mislili da nam neće trebati...












Bio je to pogled na moj štand, a videli ste i mene u "elementu". Gospodin sa slike je bio zainteresovan za radove ovakve vrste, ali mu nikako nije bilo jasno šta će on sa tim kad padne prašina na, recimo ovaj poslužavnik.
Objasnila sam ja, lepo, sve do detalja, a ono što nisam mogla da mu kažem, ipak, nije red, ne poznajemo se, bilo je: Gospodine, imate tri mogućnosti!

Prva je da se pravite da prašina ne postoji, pa ako dotična osoba primeti prašinu, Vi joj recite: "Vidi, stvarno! Prašina! Opsednut sam tobom toliko da to nisam ni primetio".

Druga mogućnost je da oduvate prašinu, pa ako se primeti, Vi recite: " Nemoj da sitničariš i da nam malo prašine kvari ovaj momenat".

Treća mogućnost je da obrišete prašinu. Eventualno možete reći: " Evo, nemoj posle da kažeš da nisam obrisao prašinu".


Vreme je bilo lepo, pa smo ga koristili i za šetnju i fotografisanje svega što nam se činilo zanimljivim:



MAGNOLIJA ,



    baraka sa suvenirima,                                    


  načina na koji možete prošetati Banjom,                                        
                                   

                                         restorana,              

                                             
                                                     maskote...



A pre toga, u matičnoj školi je bila izložba, pa sam imala radionicu sa decom, mimo planirane. Radove nisam stigla da slikam, ali su bili odlični. Organizovala sam se za jedno popodne i odlučila za zajednički rad, a to je bio aranžman sa ružama, koje smo pravili od džaka i oni šareni zumbuli, koje su radili prvaci.

Naravno, noć pre toga nisam uopšte spavala, učila sam, pa sam se setila svojih studentskih dana ili bolje rečeno, noći, kad sam ispijala tonu kafe da bih ostala budna i one treme pred ispit. Uh!
Ali, radovi su dobili sve pohvale, jer smo bili jedina škola koja je odnela dečije radove, a ne učiteljske i to na moje insistiranje, po cenu da ceo svet bude ljut mene!

A posle te izložbe, došle su pohvale i sa drugih mesta u vidu ponude da se radovi naše dece nađu na njihovoj izložbi... Ali, o tome ću drugi put, jer je bilo i nekih osporavanja i pitanja, a sve to nije, baš, na mestu, tim pre što ne postoje dovoljno jaki argumenti sa "protivničke" strane, tako da mi je stigao još jedan izazov kome nisam odolela! Nisam mogla da odolim!

Sve u svemu- DIVNO!

Ulepšajte sebi i ovaj dan, provedite ga uživajući u sitnim stvarima ili bilo čemu što vas čini srećnim a ako negde bude malo prašine, nereda, ne obraćajte pažnju! Pogledajte osobu pored vas i recite joj neku lepu reč...